Život

“Koji Gospodin, da, veliko G. Fragilne građe, uredan i elegantan, čeka nas sa prostrtim stolom, na stolu rafioli i bijelo vino. Stan odiše uspomenama i nostalgijom. Kao mjesečar idem ravno k zidovima, s brojnih fotografija čitam život barba Tončija. Kao da sam ušla u vremensku kapsulu, u doba koje me privlači i ponekad se zamišljam u njemu – doba gentlemana, plesnjaka, sentiša, big bandova i festivala; doba kad su djevojke drhtale na plesovima čekajući da ih netko pozove na ples; doba kad su stvari bile manje dostupne i kada je njihova svetost bila veća. Čak i truba barba Tončija miriše na to doba. U njegovom prisustvu opažam da sam tiša. Podsjeća me na toliko toga iz mog života, čega više nema.“